Ovu biljku smatraju prirodnim inzulinom

Brekinja (Sorbus torminalis) je bjelogorična vrsta drveća iz porodice Rosaceae. Prirodno je rasprostranjena u zapadnoj, srednjoj i južnoj Evropi te sjevernoj Africi. U mediteranskoj zoni brekinja je rijetka. Češća je u submediteranskoj zoni, posebno u vlažnijem i hladnijem dijelu.

Biljka naraste kao stablo do 25 metara, ima okruglastu, gustu krošnju te ravno deblo, promjera 50-70 centimetara. Kora brekinje u mladosti je siva, sjajna i glatka, a kasnije tamnosiva, krupno nepravilno raspucana. Lišće je jednostavno, do 18 centimetara dugačko i do 10 centimetara široko, u jesen žućkasto-narančasto do crvenkasto. Cvjetovi su 10-15 milimetara široki, dvospolni. Latica ima po pet, jajaste su i bijele. Cvjeta u maju i junu. Plodovi su obrnuto jajasti, smeđi sa svijetlim tačkicama, 14-18 milimetara dugački, 8-15 milimetara široki. Jestivi su i obično rastu u skupinama od 5-10 komada, a dozrijevaju u septembru i oktobru. Sadrže do četiri izdužene, tamnosmeđe, oko sedam milimetara dugačke sjemenke.

Brekinja u mladosti dobro podnosi zasjenu, a kasnije traži dosta svjetla. Otporna je na sušu, hladnoću i kasne proljetne mrazove. U našim je šumama sporedna vrsta, koja doprinosi biološkoj raznolikosti i poboljšanju kvalitete tla.

Plodovi brekinje kad sagnjile poslije mrazova, postaju kašasti, slatki i ukusni. Jedu se sirovi ili se od njih rade kompoti i marmelade, koje imaju okus sličan marmeladama od šipka. U plodovima ima mnogo šećera i organskih kiselina, a malo vitamina C. Jedu ih ptice, srne, jeleni, miševi, vjeverice i puhovi. Lišće brekinje u samom je vrhu najomiljenije prehrane srna i jelena.

Kora i plodovi brekinje imaju ljekovito svojstvo u tretmanu šećerne bolesti i u narodnoj medicini se smatraju prirodnim inzulinom. Za liječenje šećerne bolesti, od mlade kore i potkorne mase priprema se čaj, a plodovi se jedu svježi, prerađeni u marmelade i džemove, osušeni kao čaj ili kao kompot.

izvor : megagiga.com